U sklopu obilježavanja Tjedna nevidljivih invaliditeta (18. – 24. listopada), u našoj su školi provedene radionice usmjerene na razvijanje empatije, razumijevanja i prihvaćanja različitosti među učenicima 1. C, 2. G, 3. E i 4. A razreda. Aktivnosti su planirane i realizirane u okviru programa EPAS i školskoga projekta Mozaik prava (2026./2027.), čiji su nositelji troje nastavnika/st. ambasadora EP-a – mag. iur. Ivan Devčić, univ. spec. oec. Valentina Bodrožić-Selak i prof. Ivana Opačak.
Premda su se radionice razlikovale po metodama rada i obrazovnim naglascima, povezivala ih je zajednička namjera: potaknuti učenike na kritičko preispitivanje predrasuda, razumijevanje iskustava osoba čije teškoće nisu odmah vidljive, ali mogu znatno utjecati na svakodnevni život, učenje i odnose s drugima, te osvještavanje važnosti jednakih mogućnosti, primjerene podrške i zaštite ljudskih prava. Tema je obrađena iz triju komplementarnih perspektiva – kroz osobno promišljanje i razvoj empatije, analizu svakodnevnih situacija i pravnih načela te iskustveno učenje igranjem uloga.
Nevidljivi invaliditeti – tri pristupa razumijevanju, prihvaćanju i ostvarivanju prava
- U tuđoj koži – iskustveno učenje i propitivanje vlastitih stavova
22. listopada 2026. na Satu razrednika nastavnik Ivan Devčić proveo je s učenicima 1. C razreda radionicu „U tuđoj koži”. Istoj je, u vidu kolegijalne podrške, ali i promatranja (pravne) nastavne prakse, prisustvovala nastavnica Ivana Opačak. Polazište radionice bila je metafora sante leda: njezin vidljivi dio predstavlja ono što možemo uočiti, dok se ispod površine nalaze iskustva, zdravstvena stanja i teškoće koje promatraču mogu ostati nepoznate.
Učenici su kroz strukturirano igranje uloga upoznavali četiri zamišljena vršnjaka koji žive s dijabetesom tipa 1, anksioznošću, Hashimotovom bolešću i Crohnovom bolešću. Radeći u skupinama, čitali su kartice likova, razgovarali o njihovim svakodnevnim izazovima i pripremali se za sudjelovanje u simuliranome okruglom stolu. U ulozi svojih likova govorili su o teškoćama u školskome okruženju, reakcijama vršnjaka i situacijama u kojima su njihove potrebe bile pogrešno protumačene.
Posebno je važan bio dio radionice u kojemu su likovi odgovarali na komentare poput „Izgledaš sasvim dobro, što ti fali?” ili „Baš je bolestan kad se piše test”. Takve su situacije poslužile za promišljanje o tome kako naizgled usputne primjedbe mogu produbiti osjećaj nerazumijevanja i nepovjerenja. Nakon izlaska iz uloga učenici su sudjelovali u raspravi „Slažem se – ne slažem se”, tijekom koje su obrazlagali svoje stavove o ozbiljnosti nevidljivih bolesti, pravu na privatnost i zaštitu zdravstvenih podataka, potrebi za prilagodbama i neprimjerenosti šala na račun tuđega zdravlja.
Radionica je obuhvatila i pravnu dimenziju zaštite osoba s invaliditetom, osobito zabranu diskriminacije i važnost prilagodbi koje omogućuju ravnopravno sudjelovanje. Učenici su promišljali o razlici između jednakoga postupanja prema svima i osiguravanja jednakih mogućnosti za svakoga. Završne izlazne kartice omogućile su im da izdvoje misao koju nose sa sobom, komentar koji više ne žele izgovarati te postupak kojim mogu pridonijeti izgradnji uključivoga razrednog ozračja.
Iskustveno učenje ovdje je poslužilo kao sredstvo za razvoj perspektive drugoga. Igranje uloga nije bilo usmjereno na oponašanje simptoma ili trivijaliziranje bolesti, nego na razumijevanje misli, osjećaja i potreba osoba koje se u svakodnevici mogu susretati s pogrešnim tumačenjima vlastitoga ponašanja.
- Od prepoznavanja predrasuda do razumijevanja prava
23. listopada 2026. na Satu razrednika nastavnica Valentina Bodrožić-Selak provela je s učenicima 4. A razreda radionicu „Ne vidiš sve – invaliditet nije uvijek vidljiv”, te proširila temu povezivanjem svakodnevnih iskustava s pravima osoba s invaliditetom. Polazeći od razlike između onoga što možemo uočiti i onoga što o drugoj osobi ne možemo znati samo na temelju njezina izgleda, učenici su propitivali raširene pretpostavke o zdravstvenim teškoćama i invaliditetu.
Aktivnost „Mit ili činjenica?” omogućila je prepoznavanje i argumentirano osporavanje predrasuda, primjerice da osoba bez vidljivih pomagala ne može imati invaliditet, da je potreba za dodatnim vremenom nepravedna prednost ili da imamo pravo ispitivati druge o njihovoj dijagnozi iz znatiželje. U skupinskome radu učenici su analizirali problemske situacije povezane s kroničnom bolešću, oštećenjem sluha, zapošljavanjem i isključivanjem iz društvenih aktivnosti. Pritom su prepoznavali prepreke, izdvajali predrasude koje ih dodatno produbljuju te predlagali konkretna rješenja koja omogućuju ravnopravnije sudjelovanje.
Poseban dio radionice bio je posvećen upoznavanju temeljnih prava osoba s invaliditetom, uključujući pravo na jednakost i zaštitu od diskriminacije, obrazovanje, rad, pristupačnost, privatnost i samostalno odlučivanje. Razmatranjem primjera iz školskoga i radnoga okruženja učenici su povezivali pravna načela sa situacijama u kojima je potrebno prepoznati moguću povredu prava i razmotriti kome se obratiti za pomoć. Završnom aktivnošću promišljali su o promjenama koje sami mogu ostvariti u razredu, na budućemu radnom mjestu i u široj zajednici.
Središnja poruka ove radionice bila je da podrška mora uvažavati dostojanstvo, privatnost i samostalnost osobe. Pravilo „Pitaj – saslušaj – poštuj” saželo je praktične korake kojima se može izbjeći neželjeno nametanje pomoći, umanjivanje tuđih poteškoća ili zadiranje u osobne granice. Time je tema nevidljivih invaliditeta dobila i važnu građansku i pravnu dimenziju: razumijevanje drugih treba se odražavati u konkretnim postupcima i poštivanju njihovih prava.
- Osobno iskustvo kao polazište za razumijevanje zakonskoga okvira i razvoj empatije
23. listopada 2026. prof. Ivana Opačak provela je radionicu Step Forward (u okviru nastavne teme Time to Learn – Different, Not Less) na nastavi Engleskoga jezika u 2. G te radionicu Korak naprijed na Satu razrednika u 3. E razredu; iste su učenike potaknule na promišljanje o vlastitim iskustvima i načinu na koji doživljavaju druge ljude. Tijekom uvodne interaktivne igre „Istupi ako…”, odnosno Step Forward, učenici su prepozna(va)li situacije u kojima su se (baš svi) susreli s umorom, zabrinutošću ili osjećajem preopterećenosti koje okolina nije primijetila, kao i one u kojima im je bilo potrebno više vremena, dodatno objašnjenje ili podrška.
Uslijedio je rad u parovima, tijekom kojega su učenici analizirali devet priča osoba suočenih s teškoćama (iz devet različitih kategorija) koje nisu nužno vidljive drugima. Razmatrali su emocionalne posljedice nerazumijevanja, utjecaj neprimjerenih komentara i mogućnosti prilagodbe školskih aktivnosti. Poseban je naglasak stavljen na pitanje kako se osoba može osjećati kada je drugi pogrešno procijene, smatraju da pretjeruje ili njezine teškoće protumače kao nedostatak truda. Predstavljajući likove iz priča u prvome licu, učenici su imali priliku sagledati situacije iz perspektive druge osobe. Time su potaknuti na promišljanje o važnosti suosjećanja, strpljenja i uvažavanja individualnih potreba.
Središnja poruka aktivnosti sažeta je u pitanju: „Jesmo li ikada nekoga procijenili na temelju onoga što smo vidjeli, a da nismo znali što proživljava?” To je pitanje potaknulo razmišljanje o tome koliko često zaključujemo o drugima na temelju njihova ponašanja ili vidljivih sposobnosti, ne uzimajući u obzir okolnosti koje nam nisu poznate. Nevidljive teškoće mogu utjecati na koncentraciju, razumijevanje, komunikaciju, emocionalno stanje i sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima, a njihova nevidljivost ne umanjuje njihovu važnost.
Završnom refleksijom, u kojoj su dovršavali rečenice o onome što bi željeli da drugi razumiju, o postupcima koji im ne pomažu u teškim trenutcima i o načinima na koje bi se osjećali prihvaćenije, učenici su dodatno osvijestili važnost obzirne komunikacije i poštovanja osobnih granica. Ovakav pristup stavio je naglasak na emocionalnu i socijalnu dimenziju uključivosti. Učenici su imali priliku promišljati o vlastitoj ranjivosti, ali i o odgovornosti koju imaju u odnosima s vršnjacima. Razvijanje empatije pritom nije značilo pretpostavljati da znamo kako se druga osoba osjeća, nego prepoznati granice vlastitoga razumijevanja i biti spreman saslušati njezino iskustvo.
Važan dio aktivnosti (koji čini ključnu komponentu programa EPAS) bilo je i upoznavanje učenika sa zakonodavnim okvirom zaštite prava osoba s invaliditetom. Učenici su proučavali Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, međunarodni pravno obvezujući dokument koji je Republika Hrvatska ratificirala 2008. i koji predstavlja temelj za razvoj nacionalnoga zakonodavstva i politika usmjerenih na zaštitu prava osoba s invaliditetom. Također su istražili informacije na službenim stranicama Europske komisije o dokumentu Unija ravnopravnosti: Strategija o pravima osoba s invaliditetom za razdoblje 2021. – 2030., kojim se promiču ravnopravnost, pristupačnost, samostalnost, uključivanje u društvo i jednako sudjelovanje osoba s invaliditetom u svim područjima života.
Povezujući zakonska načela s primjerima iz svakodnevnoga života i školskoga okruženja, učenici su zaključili da prava osoba s invaliditetom ne smiju ostati samo zapisana u zakonima i strateškim dokumentima, nego se moraju ostvarivati kroz konkretne postupke, razumijevanje i uklanjanje prepreka. Ravnopravnost ne znači da svi moraju učiti, raditi i sudjelovati na jednak način, nego da svatko treba imati odgovarajuću podršku i jednake mogućnosti za sudjelovanje. Osvijestili su i važnost prepoznavanja nevidljivih teškoća, poštovanja individualnih potreba te odgovornosti svakoga pojedinca u stvaranju uključivoga okruženja bez predrasuda i diskriminacije.
Škola kao prostor prihvaćanja i podrške – uključivost se gradi svakodnevnim postupcima
Tri različite radionice pokazale su da se o nevidljivim invaliditetima može učiti iz različitih polazišta. Osobna refleksija omogućuje prepoznavanje vlastitih iskustava i osjećaja; analiza problemskih situacija razvija sposobnost prepoznavanja prepreka i osmišljavanja primjerene podrške; iskustveno učenje otvara prostor za promjenu perspektive i kritičko preispitivanje ustaljenih stavova. Povezivanjem tih pristupa tema prestaje biti samo predmet informiranja i postaje prilika za promišljanje o odgovornosti pojedinca i zajednice.
Obilježavanje Tjedna nevidljivih invaliditeta podsjetnik je da inkluzivno školsko okruženje ne nastaje samo poznavanjem pojmova i propisa. Ono se oblikuje načinom na koji razgovaramo, reagiramo na tuđe teškoće, poštujemo privatnost i prilagođavamo uvjete sudjelovanja različitim potrebama učenika. Pritom je važno da nitko ne mora javno iznositi svoje zdravstveno stanje kako bi zaslužio razumijevanje i poštovanje.
Provedene aktivnosti ujedno su potvrdile važnost povezivanja odgojno-obrazovnoga rada s građanskim obrazovanjem i poučavanjem o ljudskim pravima. U okviru školskoga projekta Mozaik prava (2026./2027.), učenici su dobili priliku promišljati o tome kako se načela ravnopravnosti, dostojanstva i nediskriminacije ostvaruju u neposrednoj okolini te kako i sami mogu pridonijeti njihovoj primjeni.
Nevidljive teškoće ne možemo uvijek prepoznati, ali možemo birati način na koji ćemo se odnositi prema drugima. Upravo u toj svakodnevnoj odluci – da ne donosimo zaključke bez dovoljno informacija, da saslušamo i da poštujemo tuđe granice – počinje stvaranje zajednice u kojoj različitost nije razlog za isključivanje, nego poticaj za razumijevanje i solidarnost.
Nastavnici Ivan Devčić, Valentina Bodrožić-Selak i Ivana Opačak
(nositelji projekta Mozaik prava, 2026./2027.)