Društvene mreže postale su neizostavni dio naše svakodnevice. Povezuju ljude, omogućuju brzo dijeljenje informacija, nude zabavu, prostor za učenje i izražavanje. No, istovremeno, njihov dizajn često je usmjeren na zadržavanje naše pažnje što dulje. Upravo tu dolazimo do ključnog pitanja-zašto ne možemo prestati skrolati?
Svaki puta kada dobijemo notifikaciju, lajk, komentar ili poruku, naš mozak to percipira kao potkrepljenje, odnosno nagradu, koja nas motivira da nastavimo skrolati. Slično pozadinsko objašnjenje ponudila su dva autora, Nir Eyal, autor knjige Hooked: How to build habit -forming products te B.F. Skinner, američki psiholog.
Eyal u svojoj knjizi prikazuje Hook model i objašnjava zašto i kako određeni proizvodi (poput aplikacija i društvenih mreža) postaju navika. Model se sastoji od nekoliko faza:
- Okidač ili trigger
To je unutarnji poticaj (na primjer dosada) ili vanjski poticaj (na primjer notifikacija) koji pokreće naše ponašanje.
- Radnja
Najjednostavnija moguća aktivnost koja vodi prema nagradi (otvaranje aplikacije ili skrolanje).
- Varijabilnost nagrade
Nagrada nije uvijek ista niti predvidiva. Ona dolazi u vidu novog lajka, neke zanimljive objave ili videa na koji naiđemo. Upravo ta neizvjesnost potiče lučenje dopamina i tjera nas da nastavimo skrolati.
- Ulaganje
Korisnik ulaže svoje vrijeme, pažnju i emocije. Što više ulažemo, to nam je teže prestati koristiti aplikaciju jer imamo osjećaj osobne uključenosti.
Skinnerova teorija operantnog uvjetovanja nudi slično objašnjenje. B.F. Skinner, proslavljeni američki psiholog, razvio je teoriju operantnog uvjetovanja koja objašnjava kako se ponašanja mijenjaju na temelju posljedica. Prema Skinneru, potkrepljenje povećava vjerojatnost nekog ponašanja, a kazna je smanjuje. Ključ nije samo u nagradi/potkrepljenju, nego u načinu na koji se nagrada pojavljuje. Kod društvenih mreža koristi se već spomenuto varijabilno nagrađivanje, koje je Skinner smatrao najjačim oblikom učenja navike. Drugim riječima, ne skrolamo zato što je baš svaki sadržaj dobar, nego zato što je povremeno dobar.
Zaključno, društvene mreže nisu loše same po sebi. One mogu biti koristan alat za povezivanje, učenje i inspiraciju, ali samo ako mi upravljamo njima. Kada postavimo granice, biramo sadržaj koji konzumiramo i njegovu količinu. Kontrola nije u raznim aplikacijama već u našim navikama. Upravo tu leži razlika pasivnog skrolanja i svjesnog korištenja.
Iskoristi svoje vrijeme mudro!
Ana Samardžić, školska psihologinja